Krenimo od popisa tvrdnji koje želimo provjeriti, jednu po jednu, bez miješanja dojmova i činjenica. Zapišimo izvor rečenice: tko ju je izrekao, gdje je objavljena i kada. Naš cilj je da svaka stavka ima trag do provjerljivog dokumenta.
Provjerimo primarni izvor prije svega: rukopis, prvo izdanje, autorovo pismo, dnevnik ili suvremenu recenziju. Ako do primarnog izvora ne možemo doći, označimo tvrdnju kao “sekundarno posredovanu”. Zatim usporedimo najmanje dva neovisna sekundarna izvora i potražimo podudarnosti.
Kad naiđemo na “autor je to sigurno mislio”, prebacimo se na dokazive pokazatelje: bilješke, nacrte, intervjue i redaktorske komentare. Razdvojimo interpretaciju od citata i jasno označimo gdje počinje tumačenje. U tim slučajevima koristimo formulacije poput “prema tumačenju” umjesto kategoričnih zaključaka.
Za biografije poznatih autora napravimo mini-kronologiju s ključnim datumima, mjestima i djelima. Usporedimo je s barem jednom kritičkom biografijom i jednom bibliografijom ili kataloškim zapisom. Ako se podatci razilaze, zabilježimo varijante i provjerimo koji izvor navodi dokumente.
Kod putopisa i putovanja provjerimo geografiju i povijesni kontekst: nazive mjesta, granice, vrijeme putovanja i dostupne rute. Uparimo opis s kartama, arhivskim fotografijama ili lokalnim zapisima kada postoje. Tako smanjujemo rizik da književni postupak zamijenimo za doslovni izvještaj.
Za poeziju i zbirke testirajmo mit “to je improvizirano u jednom dahu” tako da pogledamo povijest objave i varijante teksta. Usporedimo časopisne verzije, kasnije zbirke i uredničke bilješke. Ako postoje izmjene, jasno ih navedimo kao dokaz procesa, ne kao “pogrešku”.
Kad se spominju kuharice i gastronomija u klasičnim djelima, provjerimo što je u tekstu, a što je kasniji folklor. Odvojimo izravne opise jela od kulturnih navika koje čitatelji naknadno pripisuju razdoblju. Po potrebi usporedimo s povijesnim kuharicama i gastronomskim studijama istog vremena.
Za knjige za mlade i “obaveznu lektiru” izdvojimo dvije razine: prikladnost po uzrastu i književnu vrijednost. Provjerimo preporuke školskih kurikuluma, ali i stručne rasprave o recepciji i jeziku. Naš zaključak neka bude praktičan: za koga i u kojem kontekstu djelo najbolje funkcionira.
Kod preporuka za čitanje uvedimo jasne kriterije: tema, duljina, stil, povijesni sloj i emocionalna težina. Svakoj preporuci dodajmo jednu rečenicu “ako volite X, pokušajte Y” umjesto neprovjerljivih superlativa. Tako gradimo povjerenje bez pretjerivanja.
U umjetnosti i fotografiji provjerimo jesu li ilustracije, naslovnice ili fotografije autorove, izdavačke ili kasnije dodane. Zabilježimo godinu izrade, autora vizuala i kontekst izdanja. Time izbjegavamo čestu zabludu da jedan vizual “dokazuje” sadržaj ili autorovu namjeru.
Za znanstvenu fantastiku u kanonu provjerimo povijesne oznake žanra i terminologiju vremena. Ne namećimo današnje žanrovske etikete bez napomene, nego pokažimo kako su suvremenici djelo doživjeli. Na kraju napravimo kratku bilješku: što je sigurna činjenica, što je vjerojatna interpretacija, a što je neprovjereno.
